Sjećanje na HEROJE – Senahid Bolić Bolo

| 22. Januara 2019.


SJEĆANJE NA HEROJE – BOLIĆ SENAHID BOLO

BOLIĆ (Taib, Esma) SENAHID,po nadimku BOLO, rođen je 11. 03. 1958. godine u selu Bakići, općina Olovo. U Olovu je završio osnovnu školu i gimnaziju.

Fakultet političkih nauka završio je u Sarajevu i stekao zvanje profesora općenarodne odbrane i društvene samozaštite. U TO-uprije agresije imao je čin kapetana. Bio je fudbaler Nogometnog kluba „Stupčanica“ Olovo. Prije agresije na RBiH radioje ŠIP „Stupčanica“ Olovo kao šef osiguranja.

Po otpočinjanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, stupio je redove TORBiH pri OpŠTO Olovo, 21. 04. 1992. godine.

Obavljao je veoma značajne dužnosi i elitnim jedinicama Armije RBiH Olovo: komandira Čete Bakići, komandanta 68. odreda TO Olovo a zatim komandanta Drugog brdskog bataljona u Prvojolovskoj slavnoj brdskoj brigadi.

Sa svojom jedinicom naročito se istakao u odbrani južnih kapija grada Olova, u borbama za Kruševo, Bakiće, Prgoševo, … .

Prilikom odbrane rejona Kruševo od agresorske ofanzive, tokom uvođenja novih jedinica u borbu, teško je ranjem gelerom granate, 14. januara, od čijih posljedica je podlegao nakon sedam dana u bolnici „Gradina“ Tuzla,22. 01. 1994. godine, kao vojnik (bez čina),na dužnosti komandanta Drugog bataljona Prve olovske slavne brdske brigade.

Posthumo mu je dodijeljeno Ratno priznanje Značka „Zlatni ljiljan“(aprila 1994.godine), za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu; također posthumno (aprila 1994.) mu je dodijeljeno odlikovanje Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima.

Posthumno je proizveden u oficirski čin – čin pukovnika, 1996. godine.

Posthumno mu je dodijeljeno priznanje Poveljaza životno djelo općine Olovo (2007.)

Pripremio: HASIB MUŠINBEGOVIĆ

BOLIĆ SENAHID, sin oca Taiba i majke Esme, u narodu poznat po nadimku BOLO, rođen je 11. 03. 1958. godine u selu Bakići, općina Olovo. U Olovu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Fakultet političkih nauka završio je u Sarajevu i stekao zvanje profesora općenarodne odbrane. Znanje stečeno na fakultetu omogućilo mu je da stane na čelo i organizira odbranu RBiH na velikom dijelu Olovskog bojišta. Prije agresije na RBiH radio je kao šef osiguranja u ŠIP „Stupčanica“ iz Olova. Bavio se sportom – igrao je u nogometnom klubu „Stupčanica“ Olovo.

U prvim mjesecima 1992. godine sve je više bilo ekscesa u kojima su Bošnjaci olovske općine gubili glave. Rat se ukazivao kao neizbježan. Bolo je bio vizionar događaja koji će se desiti, pa je zbog toga pripremao svoj kraj za odbranu. Vrlo precizno je predviđao događaje. Kada su formirani, Općinski krizni štab Olovo i krizni štabovi u mjesnim zajednicima, Bolo je sa svojim saradnicima otpočeosa uređivanjem linija odbrane. Linije koje je postavio komadant Bolo, u pravcu Sarajeva i Sokoca, preko Kaljine, bile su najudaljenije od grada Olova. Tada nije baš bio shvaćen, da se Olovo baš tu brani. Bolo je linije dobro utvrđivao. Govorio je: „Ovo su beton-linije za četnike i oni će se od njih odbijati kao od zida smrti“. To se pokazalo tačnim.
U toku Odbrambeno-oslobodilačkog rata, Senahid Bolić Bolo je obavljao veoma značajne dužnosti: komandira Čete TO Bakići (do juna 1992.), komandanta 68. odreda TO Olovo (do maja 1993.) i komandanta Drugog brdskog bataljona Prve slavne olovske brigade (do smrti, 22. januara 1994.). Njegovo vojno-stručno obrazovanje, idejno-političko usmjerenje i psiho-fizička konstitucija visoko su nadilazili potrebe dužnosti koje je obavljao. No, istovremeno, samo osoba takvih sposobnosti kakve je imao Bolo, mogla je držati sigurnom toliko veliku liniju odbrane, tako tešku, sa tako slabim naoružanjem i vojnom opremom. Sve objektivne teškoće morale su biti nadoknađene herojstvom, upornošću, umijećem ratovanja i u krajnjoj instanci – plaćene životima Bolinih boraca. Svojim borcima i komandirima je naglašavao da je materijalno-tehnički faktor (u kojem agresor ima prednost), samo jedan od četiri faktora oružane borbe.Linija odbrane se protezala pravcem Prgoševo – Kruševo – Bakići – Musići – Kremenjača, u dužini odoko trideset kilometara. Toliko dugačak front mnogo je i za cijelu brigadu, ali je tako moralo biti –  tako osjetljiv front mogao je braniti samo komandant formata Senahida Bolića Bole: po jedinstvenoj zamisli, pod jedinstvenom komandom, na jedinstvenom prostoru. Zato je Bolin Drugi bataljon imao oko 800 vojnika.

Bolo je bio nezadovoljan odnosom logistike prema prvoj borbenoj liniji. Stalne borbe sa agresorom trošile su i ljude i materijalno-tehnička sredstva. Protivoklopnih sredstava je moralo biti na tenkoprohodnim pravcima prema Olovu, a bilo ih je malo. Zato je Bolo i svoja lična sredstva davao da bi ih nabavio, u Živinicama, Banovićima, Tuzli, … Zaduživao se zbog toga. U nedostatku potrebnih količina municije i protiv-oklopnih sredstava na svim dijelovima fronta, Bolo se koristio svojom intuicijom: procjenjivao je gdje će biti sljedeći udar agresora, pa je pravovremeno na taj pravac pregrupisavao MTS.

Kritikovao je slabosti države i društva spram odnosa prema odbrani. Takve kritike nisu baš nailazile na odobravanja od aktuelne vlasti koja je općinsku upravu izmjestila iz Olova na sigurnije mjesto. Bilo je mnogo,od vlasti zaštičenih, podrumaša, babinih sinova, tajkuna, intelektualaca  – koji baruta nisu omirisali, a na linijama su bili radnici, seljaci i sirotinja. To je legendarni Bolo otvoreno kritizirao, što su borci zdušno odobravali.Nije dozvoljavao nepotrebno iseljavanje stanovništva, nego je radio na njegovoj što boljoj zaštiti. I njegova porodica je bila uz njega, uz samu liniju fronta.

Bolje nego iko u Olovu, Bolo je shvatao ozbiljnost operativnog agresorskog cilja – uspostave koridora preko Olova dolinom rijeke Krivaje i povezivanje okupirane Glasinačke visoravni sa Vozućkim džepom i ozrenskim četnicima.Bolina najznačajnija borbena djejstva vezana su upravo za suprotstavljanje agresoru u ostvarenju tog cilja. Prva četnička ofanziva s Romanije počela je 7. avgusta 1992. godine. Od tada četnički napadi na olovske slobodne teritorije nisu prestajali; od tada počinje sistematsko razaranje Olova. Prekidano je samo kada su izvođeni kombinirani tenkovsko-pješadijski napadi. Toga dana najžešći napadi izvedeni su na legendarno Kruševo, to pitomo planinsko selo, liniju koju su branili borci pod komandom komadanta Bole. Bolini borci su neprijateljska borbena sredstva pustili veoma blizu a onda ih iznenada zasuli vatrom. Poraz je bio strahovit. Nemalo zatim, agresor je glavni pravac napada s Kruševa prebacio na  Olovske Luke. I, tu je ofanziva i slomljena. Pročulo se za Boline borce na Romaniji; Bolino ime se spominjalo sa strahopoštovanjem. Za poraze na frontu, agresor se nastavio svetiti civilnom stanovništvu u gradu Olovu, granatirajući ga dano-noćno. Tim žešće, što se koridor dolinom Krivaje prema Vozući, činio željom iz snova.

Agresor nije odustajao od koridora. Jednom od najžešćih četničkih ofanziva na Olovo komandovao je lično ratni zločinac đeneral Mladić. Želio se i on okušati u proboju koridora. Ofanziva je počela je 8. novembra ‘93., nastavljena tokom decembra, da bi bila prenesena i u januar ‘94. S kraćim prekidima ofanziva je trajala preko sedamdeset dana i zasigurno predstavlja prekretnicu u OOR. Napadi s tim ciljem nizali su se jedan za drugim: na Kruševo, Olovske Luke, Gradinu, Kremenjaču, Konjsko brdo, Kozlovac, Krušku, Salikovac, Kamen, Golo brdo… Zbog svojih ogromnih uspjeha na frontu, naročito u novembru i decembru ‘93., Prva olovska brdska brigada dobila je počasni naziv „slavna“ (14. 12. ‘93.). Senahid Bolić Bolo postao je komandant njenog Drugog bataljona, koji je branio južne kapije grada Olova.Na odbrambene linije Olova napadalo je oko tri hiljde agresorskih vojnika iz četiri korpusa SCA. Čak šest puta je agresor upotrijebio avijaciju kako bi oslabio odbranu Kruševa. Smjenjivali su se kombinirani tenkovsko-pješadijski napadi sa artiljerijskim priprema, kojisu trajaliod pet sati ujutro do 23 sata noću. I opet su najžešći napadi bili usmjereni na legendarno Kruševo, čiju je odbranu izvodio jedan od najboljih sinova BiH – Senahid Bolić Bolo. „Čitao“ je njihove namjere, prebacivao potrebne snage i MTS na te pravce i uvijek ih  spremno dočekivao: na Kruševu, na Kremenjači, …Uništeno im je šest tenkova i ‘praga’, izbačeno je mnogo agresorskih vojnika iz borbe.

U završnom dijelu ove dugotrajne ofanzive, u njenom januarskom dijelu, koji je počeo 12. 01. ‘94., agresor je posljednji put u borbu uključio sve rezerve, svu borbenu tehniku. Napad je bio usmjeren ka školi na Kruševu. Otpočeo je kao tenkovsko-pješadijski napad. Borbe su se vodile za svaku kuću. Neprijateljski tenkovi su prešliliniju odbrane. Kruševo je nekoliko puta prelazilo iz ruke u ruku. Na kraju je ostalo pod agresorskom kontrolom, jer je agresor imao jedinicu kojom je posjeo Kruševo. Bolo nije. Napokon je 14. januara ‘94., i Boli stiglo (korpusno) pojačanje: živiničke „Ose“ koje je vodio Hazim Bešlija. Bolo je odlučio da jednu grupu on lično uvede u borbu, jer najbolje poznaje teren, i da vrati Kruševo. Neko ga je upozorio da ne ide tim najkračim rudarskim putem prema Prgoševu, jer je najviše granatiran. Pošao je baš njime da što prije stigne u pomoć jedinicama na položaju. Počelo je ponovno granatiranje i jedna granata je pala među grupu boraca koje je predvodio komadant Bolo. Geler granate zakačio je slavnog komandanta Bolu iznad čela, 14. januara 1994. godine. Još je nekoliko boraca poginulo i ranjeno koji su bili s njim.Po snijegu, njegovi borci su ga nosili teško ranjenog, dugo i daleko, do olovske bolnice Paska luka. Na frontu, agresorske snage su nastavile napad i 15. januara zauzele i selo Prgoševo, 4 km u dubini odbrane snaga Armije RBiH, ali su zaustavljeni.

U bolnici Gradina u Tuzli ranjenom Boli je geler izvađen; ostao je nekoliko dana ležati u komi, a onda je svoje borce napustio, 22. januara 1994. godine. Prije odlaska na bolji svijet, prozborio je doktoru do sebe: – Dušmani ne mogu uzeti grad Olovo nikada. Zadnja riječ mu je bila „Majka“. Njegova dženaza obavljena je na šehidskom mezarju u Solinu kod Olova. Bliži saradnici se sjećaju dana prije kobnog ranjavanja. Kažu da je ustao rano, izdao zadatke komandirima četa; pripremao se za odlazak na linije čekajući dolazak korpusnih interventnih jedinica da ih prihvati i uvede u rejone odbrane. Otkrio im je kako je usnio da je teško ranjen.

Svi su ga borci voljeli, jer je biodobar čovjek, prije svega. Bio je i fizički gromada – momčina širokih pleća, snažan a sportski građen – k'o saliven. No ta fizička snaga dobijala je posebno na značaju iz snage njegovih patriotskih uvjerenja, upornosti borbe za svaki pedalj Bosne i što dalje od grada Olova (jer grad je živa meta), borbe za svaku kotu i pod svim uvjetima. Uvijek je nosio oružje i bio spreman prihvatiti i učestvovati u borbi. U Olovu nije bilo zubara, pa je Bolo sa sobom nosio i zubarska kliješta i pomagao borcima i narodu, jer je vještinu vađenja zuba i kliješta naslijedio od oca. Ulivao je snagu i moral gdje god bi se pojavio i sa borcima susretao. Borci su vjerovali da mu metak ne može ništa. I nije mogao, nije poginuo od metka.

Od tri sina babi Taibu i majci Esmi ostao je Sifet. Bolina supruga Jasmina ostala je sa dvoje djece – šestogodišnjom kćerkom Aidom i četvorogodišnjim sinom Jasminom.O Boli su ispjevane mnoge pjesme. I sad se pjevaju, kad se sastanu njegovi borci.

Sloboda je skupa. Plaća se životima. Životima najboljih sinova koje jedna zemlja ima. Među najboljim sinovima što padoše  Bosnu braneći je i Olovljak Senahid Bolić Bolo. Borci ga nikad nisu prežalili. A mi, na ovaj način, spomenik mu dižemo.


magazinplus.eu/Radio Olovo

Category: Kultura, Olovo

Comments are closed.